Zašto nam je teško reći „ne“?

„Ne“ je jedna od najkraćih riječi u hrvatskom jeziku. Ipak, mnogima je upravo nju najteže izgovoriti.

Zašto nam je toliko teško reći „ne“ i što se zapravo krije iza toga?

Reći „ne“ često znači suprotstaviti se nečijim očekivanjima, postaviti granicu ili odbiti nešto što osjećamo da nije dobro za nas.

Većina nas odrastala je uz poruke poput:

• Budi dobra.
• Nemoj se svađati.
• Nemoj razočarati druge.
• Prvo drugi, pa ti.

Malo po malo naučili smo da biti dobar znači biti poslušan.

A ako nismo poslušni, možda nismo dovoljno dobri. Možda nećemo biti prihvaćeni. Možda ćemo nekoga razočarati. Možda ćemo biti odbačeni.

I upravo toga se mnogi najviše boje.

Tada se javlja onaj poznati osjećaj krivnje.

Zbog njega često kažemo „da“, iako u sebi osjećamo da želimo reći „ne“.

Jer osjećaj odbačenosti boli. Boli kada imamo osjećaj da nismo dovoljno dobri. Boli kada mislimo da ćemo izgubiti nečiju ljubav, prihvaćanje ili poštovanje.

Pa popustimo.

Jednom.

Drugi put.

Treći put.

Sve dok jednog dana ne shvatimo da više ni sami ne znamo što zapravo želimo.

Malo po malo počnemo živjeti prema očekivanjima i potrebama drugih.

Njih slušamo sve više.

Sebe sve manje.

S vremenom se možemo toliko udaljiti od vlastitih želja i potreba da se počnemo pitati:

„Što nije u redu sa mnom?“

A zapravo se to nije dogodilo preko noći.

Nastajalo je polako, kroz godine obaveza, odgovornosti i stalnog stavljanja sebe na posljednje mjesto.

Ovo nisam pročitala ni u jednoj knjizi. Ovo sam živjela.

Dobro znam kako izgleda udaljiti se od vlastitih želja.

Ne dogodi se to odjednom. Jednog dana samo shvatiš da više ne znaš što te veseli, što želiš i što bi odabrala kada bi birala samo za sebe.

Jedna rečenica pomogla mi je da počnem mijenjati svoj način razmišljanja:

Svaki put kada kažeš „da“ onome što ne želiš, istovremeno kažeš „ne“ nečemu što ti je zaista važno.

Dugo nisam imala hrabrosti reći „ne“ prekovremenom ostajanju na poslu.

A onda sam shvatila da je svako moje „da“ šefu značilo „ne“ mojoj djeci.

Ta jedna spoznaja potpuno je promijenila moj način razmišljanja.

Od tada „ne“ više nisam doživljavala kao sebičnost ili odbijanje drugih, nego kao način da sačuvam vrijeme, energiju i pažnju za ono što mi je u životu zaista važno.

Naravno da postoje situacije kada ćemo ostaviti ono što radimo kako bismo pomogli nekome. I to je lijepo. Ponekad ćemo ostati dulje na poslu, uskočiti kolegi ili biti uz prijatelja kojemu je teško. U tome nema ništa loše.

Razlika je u tome što tada biramo.

Ne činimo to iz straha, osjećaja krivnje ili potrebe da budemo prihvaćeni, nego zato što to iskreno želimo.

Postaviti granice ne znači svima početi govoriti „ne“.

Granice nam omogućuju da slobodno biramo kada ćemo reći „da“, a kada „ne“, bez osjećaja krivnje.

Možda nećeš već danas početi govoriti „ne“ u svakoj situaciji. Ali možeš početi primjećivati trenutke u kojima kažeš „da“, iako u sebi zapravo želiš reći „ne“.

I možeš se zapitati:

Čemu govorim „ne“ svaki put kada ovome kažem „da“?

Ponekad upravo to pitanje može potpuno promijeniti način na koji gledamo svoje granice.

Ako prepoznaješ sebe u ovom tekstu, možda si toliko dugo slušala što trebaju drugi da si zaboravila pitati sebe što zapravo želiš.

Ako osjećaš da je vrijeme da ponovno čuješ svoj glas, osvijestiš svoje granice i počneš donositi odluke koje su u skladu s onim što je tebi važno, coaching ti u tome može pomoći.